Petar Iljič Čajkovski. Evgenij Onjegin. Subota, 5. listopada 2013., 19 sati

Petar Iljič Čajkovski Evgenij Onjegin Subota, 5. listopada 2013., 19 sati

Foto: Metropolitan opera

Petar Iljič Čajkovski Evgenij Onjegin Subota, 5. listopada 2013., 19 sati The Met: Live in HD series is made possible by a generous grant from its founding sponzor Neubauer Family Foundation global corporate sponsorship of The Met Live in HD is provided by The HD Brodcasts are supported by

Petar Iljič Čajkovski Evgenij Onjegin Opera u tri čina Libreto: P. I. Čajkovski prema A. Puškinu SUBOTA, 5. LISTOPADA 2013. POČETAK U 19 SATI NOVA PRODUKCIJA Praizvedba: Moskva, 29. ožujka 1879. Prva izvedba u Metropolitanu: 20. ožujka 1924. TATJANA Anna Netrebko EVGENIJ ONJEGIN Mariusz Kwiecien OLGA Oksana Volkova LENSKI Piotr Beczala KNEZ GREMIN Aleksej Tanovitski Zbor i orkestar Metropolitana DIRIGENT Valerij Gergijev REDATELJICA Fiona Shaw PRODUKCIJA Deborah Warner SCENOGRAF Tom Pye KOSTIMOGRAF Chloe Obolensky OBLIKOVATELJ RASVJETE Jean Kalman VIDEO DIZAJN Ian Willian Galloway Finn Ross KOREOGRAFKINJA Kim Brandstrup REDATELJ HD PRIJENOSA Gary Halvorson

Foto: Metropolitan opera Radnja se događa u Rusiji, oko 1825. godine. Ti si najveći talent kojeg Rusija danas ima. U tebi vidim najveću, zapravo jedinu nadu u budućnost naše glazbe. Herman Laroche o Čajkovskom Stanke poslije prvoga i drugoga čina. Trajanje: 4 sata Tekst: ruski. Titlovi: engleski.

Foto: Metropolitan opera PRVI ČIN Prva scena Gospođa Larina razgovara sa starom dadiljom Filipjevnom u svojem ladanjskom vrtu dok njezine dvije kćeri Tatjana i Olga u kući pjevuše sentimentalni duet. Prilazi skupina seljaka donoseći plodove žetve. Seljaci slave plodove žetve pjesmom i plesom, a Larina za njih naručuje vino. U međuvremenu iz kuće izlaze Tatjana i Olga. Stiže Olgin udvarač, pjesnik Lenski u društvu prijatelja Evgenija Onjegina. Gospođa Larina ih uljudno dočekuje, a zatim napušta mlado društvo. Dok Lenski izjavljuje Olgi ljubav, Onjegin šeće vrtom uz Tatjanu, komentirajući uske okvire seoskog života u kojima ona živi. Zatim se povlače, ostavljajući Lenskog da se svojoj Olgi slobodno udvara. Vraćaju se Larina i dadilja Filipjevna pozivajući ih u kuću te primjećuju da nedostaju Tatjana i Onjegin. Kad se par napokon pojavi, Filipjevnoj ne promakne Tatjanina fascinacija Onjeginovim šarmom. Pada noć i dva mlada para ulaze u kuću na večeru. Druga scena Kasnije te noći, dok dadilja Filipjevna pomaže Tatjani da se spremi za spavanje, Tatjana je ispituje o njezinoj ljubavnoj prošlosti, tražeći da joj priča o svojoj prvoj ljubavi i braku. Odjednom, Tatjana priznaje da se zaljubila te moli Filipjevnu da joj donese pisaći pribor 6 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Foto: Metropolitan opera i ostavi je samu. Tatjana probdi cijelu noć pišući pismo Onjeginu u kojem mu izjavljuje svoju ljubav. Dolaskom jutra pismo završava pa Tatjana preklinje dadilju da ga pošalje Onjeginu po svojem unuku. Treća scena Prošlo je nekoliko dana. Skupina žena pjeva radeći u Larinu vrtu. Uto stiže Onjegin da bi razgovarao s Tatjanom o njezinu ljubavnom pismu. Tatjana je nervozna, ali Onjegin je moli da ga strpljivo sasluša. Priznaje da ga je njezino pismo dirnulo, ali dodaje i kako brak nije za čovjeka poput njega te joj nudi prijateljstvo. Grubo komentira da je njezino pismo djetinjasto. Savjetuje joj da ubuduće pažljivije kontrolira svoje emocije ako ne želi da se muškarci okoriste njezinom nevinošću. 7 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera DRUGI ČIN Prva scena Prošlo je nekoliko mjeseci. Gospođa Larina priređuje slavlje za Tatjanin imendan. Među uzvanicima su i Lenski i Evgenij Onjegin koji pleše s Tatjanom. Onjeginu je dosadan provincijski način zabave. Ljut na Lenskog što ga je uopće doveo, u inat se udvara Olgi. Olga vrlo brzo podliježe njegovu šarmu. Gospodin Triquet, Tatjanin stariji učitelj, otpjeva nekoliko serenada koje je napisao u njezinu čast. Ples se nastavlja mazurkom, i Onjeginovim udvaranjem Olgi. Lenski se ljubomorno obrecne na Onjegina te ga optužuje za nedolično ponašanje. Uskoro Lenski pod naletom ljutnje počinje gubiti Foto: Metropolitan opera 8 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Foto: Metropolitan opera kontrolu pa uzvanici moraju razdvajati dvojicu prijatelja. Gospođa Larina moli gospodu da ne počinju svađu u njezinoj kući, no Lenski se ne može smiriti. Onjegin na kraju prihvati njegov izazov na dvoboj. Lenski izjuri iz kuće, uz posljednji pozdrav Olgi. Druga scena Sljedećega jutra Lenski i njegov sekundant Zaretski očekuju Onjegina na dogovorenom mjestu uz rijeku. Lenski pjeva o ljubavi prema Olgi. Tuguje nad glupošću svojega kratkog života, zamišljajući Olgu kako posjećuje njegov grob. Onjegin stiže sa zakašnjenjem, u društvu svojeg sekundanta Guillota. Obojica muškaraca vode monologe u kojima priznaju besmislenost toga dvoboja te kako bi se radije zajedno smijali nego borili, no čast mora biti obranjena. Pripreme su gotove i dvoboj može početi. Onjegin ubija Lenskog te ostaje prestravljen svojim činom. TREĆI ČIN Prva scena Prošlo je nekoliko godina. U raskošnoj palači princa Gremina u Sankt Peterburgu održava se bal. Evgenij Onjegin promatra rasplesano društvo, razmišljajući s gorčinom 9 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

o činjenici da je proputovao cijeli svijet tražeći smisao života, a sve je vodilo samo još jednom dosadnom društvenom događaju. Nakon dvoboja s Lenskim nije se mogao otarasiti krivnje zbog onoga što je učinio; dosada mu ne pomaže. Na balu se najavljuje dolazak princeze. Kad princeza uđe držeći pod ruku svojeg starijeg supruga, Onjegin prepoznaje Tatjanu. Ona više nije djevojka sa sela, već princeza koja prolazi dvoranom odjevena u prekrasnu haljinu, odavajući visoku profinjenost. Onjegin u razgovoru sa svojim rođakom, princom Greminom doznaje da je on jako zaljubljen u svoju suprugu kojom se oženio prije dvije godine te opisuje tu ljubav kao spas svojega života. Uskoro princ upoznaje Onjegina i Tatjanu, koja s Onjeginom uljudno progovara nekoliko riječi, nakon čega se ispričava te napušta društvo. Onjegin ostaje zapanjen svojom reakcijom te shvaća da je zaljubljen u Tatjanu. Druga scena Idućeg dana Tatjana primi Onjeginovo strastveno pismo. Tatjana i Onjegin se susreću u njezinu domu. Ona ulazi u prostoriju izbezumljena, držeći u ruci njegovo pismo. On pada do njezinih nogu, ali ona zadržava kontrolu. Podsjeća ga na njegovo odbijanje te ga s gorčinom pita je li sada njegova želja potaknuta njezinim društvenim položajem. Govori o tome kako su nekad mogli biti sretni zajedno, no ostaje nepokolebljiva u odluci da ostane uz svojega muža. Priznaje da je još uvijek zaljubljena u njega, ali neće zbog svojih osjećaja uništiti život svojem suprugu. Onjegin je pokušava zagrliti, ali ona mu naređuje da izađe. U očaju, Onjegin odlazi. Foto: Metropolitan opera 10 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Anna Netrebko i Marius Kwiecien Večerašnji interpreti Ruska sopranistica Anna Netrebko (1971.) koja pjeva ulogu Tatjane uživa status svjetske operne zvijezde. Traviata na Salzburškim svečanim igrama 2005. lansirala ju je u sam vrh opernih zvijezda današnjice. Debitirala je kao Susanna u Mozartovu Figarovu piru u Marijinskom teatru u Petrogradu pod ravnanjem Valerija Gergijeva koji je postao njezin vokalni mentor. U Metropolitanu je prvi put nastupila 2002. kao Nataša u operi Rat i mir Sergeja Prokofjeva. Od tada je ostvarila petnaestak uloga, a ulogom Tatjane otvara ovogodišnju sezonu u Metu. Njezina ljubljenog Evgenija Onjegina pjeva Mariusz Kwiecien (1972.), poljski bariton kojega domaća publika pamti po mnogim ostvarenjima u Metu. Uz Annu Netrebko posljednji je put u ciklusu prijenosa Live in HD nastupio kao Belcore u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Kwiecien je debitirao 1993. u Krakowu kao Eneja u Purcellovoj operi Didona i Eneja. Prvi put je nastupio u Metropolitanu 1999. kao Kuligin u Janáčekovoj Katji Kabanovoj. Diplomant je Metropolitanova programa za razvoj mladog umjetnika (Met s Lindemann Young Artist Development Program) te je u istoj opernoj kući do sada ostvario petnaestak uloga. Tatjaninu sestru Olgu pjeva bjeloruska mezzosopranistica Oksana Volklova (1980.), a u Metropolitanu je debitirala u prošlosezonskoj postavi Rigoletta kao Maddalena. Još kao studentica postala je članicom opernog ansambla Boljšoj teatra u Moskvi gdje je počela pjevati ozbiljne operne uloge. Njezine 11 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

ravnanjem Zubina Mehte u kojoj je pjevao Alfreda bila je nominirana za nagradu Grammy 2008. godine. U Metu je dosad ostvario više od pedeset nastupa. Sjajnom pjevačkom postavom Evgenija Onjegina ravna slavni ruski dirigent Valerij Gergijev (1953.), generalni i umjetnički ravnatelj Marijinskog teatra te šefdirigent Londonskog simfonijskog orkestra. Njegova međunarodna karijera počinje potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća kada počinje dirigirati orkestrima te opernim izvedbama u zapadnoj Europi te u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1995. postaje šef-dirigent Roterdamske filharmonije, a dvije godine poslije preuzima i funkciju gostujućeg dirigenta Metropolitan opere, gdje ostaje sve do 2008. Umjetnički izričaj Valerija Gergijeva najzornije se može opisati kao strastven i Oksana Volkova i Piotr Beczala su najzapaženije uloge, osim spomenute Maddelene, svakako uloga Carmen, zatim Laure u La Giocondi, Margerite u Faustovu prokletstvu te Santuzze u Cavallieriji rusticani. Njezina dragog, tragično preminulog pjesnika Lenskog pjeva Piotr Beczala (1966.). Još jedan poljski pjevač, ovaj put tenor, karijeru je počeo u Linzu, a nastupom u Covent Gardenu 2004. ulogom Talijanskog pjevača u Kavaliru s ružom počela je njegova međunarodna karijera. Prvi put se predstavio publici u Metropolitanu 2006. godine kao Vojvoda od Mantove, u ulozi za koju je već sljedeće godine primio Nagradu opernog festivala u Münchenu. Snimka Traviate iz Münchena pod Valerij Gergijev 12 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

je široj publici poznata prije svega po ulozi Petunije Dursley u ekranizaciji popularnog Harryja Pottera, Fiona Shaw svoj je talent razvijala najviše u kazalištu, za što je primila i mnoga priznanja. U karijeri je stekla i veliko iskustvo u glazbenim formama: u Engleskoj nacionalnoj operi režirala je Mozartov Figarov pir, na festivalu u Glyndebourneu produkciju Brittenove komorne opere Nasilje nad Lukrecijom (The Rape of Lucretia). Njezina je suradnja s Deborom Warner počela 1998. na produkciji Elektre za Royal Shakespeare Company, a dvije su redateljice zajedno režirale i brodvejsku produkciju Testament of Mary za koju su bile nominirane za nagradu Tony. Fiona Shaw intenzivan, stoga ne čudi što su neka od njegovih najboljih umjetničkih ostvarenja upravo s područja opere. Posebno mjesto u njegovu radu zauzimaju ruski operni skladatelji kojima je i počeo svoj rad na toj formi. Nakon završetka studija na tadašnjem lenjingradskom Konzervatoriju, 1978. debitirao je operom Rat i mir Sergeja Prokofjeva, njemu osobito dragog skladatelja. U Metropolitan operi prvi je put dirigirao 1994. (Otello). Za svoj rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, među kojima i prestižnu njemačku nagradu Karajan (2006.). Večerašnju izvedbu Evgenija Onjegina režirala je Fiona Shaw (1958.), irska glumica i kazališna redateljica kojoj će to biti redateljski debi u Metropolitanu. Fiona Shaw zamijenila je dobro nam poznatu redateljicu Deboru Warner koja zbog zdravstvenih poteškoća nije mogla režirati Evgenija Onjegina. Iako Čajkovski: skladatelj na razmeđi Europe i Rusije Petar Iljič Čajkovski (1840. 1893.) ruski je skladatelj čiji su život i djela predmet mnogih muzikoloških rasprava. Tek se u novije vrijeme, i to samo katkad, muzikolozi mogu suglasiti o nekim aspektima njegova intimnog, društvenog i kreativnog života. Zašto je baš Čajkovski bio povod mnogim polemikama, dugotrajnim promišljanjima i burnim reakcijama, postižući dugovječnu slavu? Njegov život odražava tabu teme, strahove i strasti koje su univerzalne u svakom vremenu te gotovo svakom čovjeku bolesti, seksualnost, tajne, zamršeni obiteljski odnosi, promjene karijere, mentalno zdravlje, pitanje nacionalnog identiteta. Zahvaljujući intenzivnoj pismenoj korespondenciji skladatelja sa svojim bližnjima, njegov je privatni život, kao i njegov skladateljski rad, ostao istančano ovjekovječen. Čajkovski je rođen u mnogobrojnoj obitelji u malom industrijskom gradu Votskinku u ruskoj pokrajini Viatka. O njegovu ranom djetinjstvu saznajemo iz pisama francuske guvernante 13 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Fanny Dürbach koja je dječaku bila izvrsna učiteljica i s kojom je poslije, posebno nakon prerane smrti svoje majke, ostao u izrazito bliskom odnosu. Guvernanta Dürbach je, prativši dječakovo obrazovanje, sačuvala i njegove najranije skladbe jer je Čajkovski s glazbenom podukom počeo u dobi od samo pet godina. Njegovi roditelji, iako oboje glazbeno obrazovani, upisali su ga u Školu pravnih nauka, što je za Čajkovskog bila trauma za cijeli život. Odvojenost od roditelja, posebice majke, te boravak u internatu uzrokovali su depresije i anksioznosti, što je pogotovo pospješila majčina smrt, o čemu je Čajkovski pisao još dvadeset pet godina poslije. Naime, u pismu svojoj tadašnjoj meceni Nadeždi von Meck piše da je dan majčine smrti i toliko godina poslije živ u njegovim sjećanjima, baš kao da je bilo jučer... No majčina je smrt bila poticaj i za izražavanje boli glazbom u njezinu je čast napisao prvu ozbiljnu skladbu. Nakon završetka Škole pravnih nauka, devetnaestogodišnji Čajkovski zaposlio se u Ministarstvu pravosuđa kao stručni suradnik, no istovremeno nastavlja glazbeno obrazovanje. U tadašnjoj Rusiji još nije postajalo formalno institucionalno glazbeno obrazovanje. Čajkovski je učio privatno kod Nikolaja Zarembe i Antona Rubinsteina. Satovi koje su oni davali u Palači Mihajlovski (današnji Ruski muzej) u Sankt Peterburgu početak su sanktpeterburškog Konzervatorija koji se na Čajkovskijevu sreću osnovao 1862. godine. Tri godine poslije Čajkovski napušta Konzervatorij kao diplomirani i formirani skladatelj, koji više nije imao potrebu za školovanjem, već za iskustvom i inspiracijom, što mu je život vrlo brzo i pružio: Nikolaj Rubinstein (Antonov brat) ponudio mu je mjesto profesora na moskovskom 14 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Konzervatoriju. Rubinsteinov krug prijatelja i poznanika, sve redom moskovskih umjetnika, susret s ruskim skladateljima (poslije članovima slavne Petorice) koji su zagovarali skladanje na temeljima ruske folkorne glazbe, te čest i intenzivan kontakt sa zapadnjačkim tekovinama kojima je Čajkovski još od malena naginjao, činile su njegov svijet u moskovskom razdoblju. Guvernanta Dürbach svjedoči o njegovoj fascinaciji Zapadom u živopisnoj anegdoti, prema kojoj je Čajkovski, tada još dječak, znao gledati kartu svijeta, ljubeći na njoj Rusiju te pljujući na Europu izuzev Francuske, koju bi držao prekrivenu dlanom. I doista, jedna od najvećih opsesija njegova života kao skladatelja bila je pitanje identiteta (u glazbi) na razmeđi zapadne Europe i Rusije. To je pitanje uzdrmalo i cijelu Rusiju 19. stoljeća pa je stoga njegov rad dugo bio pod povećalom kolega i šire javnosti. Čajkovski je bio pod stalnom kritikom Petorice koji su zagovarali nacionalni stil te odbijali zapadnjačke modele, optužujući sustav formalnog obrazovanja kao konzervativni, neprijateljski prema ruskoj glazbi, orijentiran prema uvozu znanja. Čajkovski koji je od najranijeg djetinjstva bio izložen stranim jezicima (njemačkom i francuskom), europskoj književnosti te glazbi, nije se libio skladanja prema zapadnjačkim modelima i formama. Njegov skladateljski jezik nije robovao foklornim citatima, no gdjegdje bi, primjerice u Drugoj simfoniji, dopustio da karakteristike ruskog folklornog napjeva odrede daljnji tijek forme djela. No ono u čemu je njegova ruskost ipak ostala nedosegnuta osjeća se u duhu njegove glazbe; europski Zapad i rodna Rusija u cjelokupnom se opusu isprepliću, što čini jedinstvenost njegove estetike. Pitanje nacionalnog identiteta nije jedino pitanje zbog kojega se dizala prašina. Vjerojatno ne postoji skladatelj o čijem se seksualnom identitetu toliko raspravljalo. Iako je Čajkovski u dobi od trideset sedam godina stupio u brak s Antoninom Miljukovom, iz pisama bratu Modestu, ali i iz njegova društvenog života, jasno je da ga je privlačio isti spol. Je li se na brak odlučio da bi zadovoljio društvene konvencije ili da bi pokušao naći ravnotežu u vlastitoj psihi, možemo samo nagađati. Ishod njegove odluke u svakom je slučaju pokazao da je brak za njega bio prava katastrofa nakon samo nekoliko mjeseci par se razišao, a Čajkovski je po doktorovoj preporuci otišao u Švicarsku na oporavak od teškog psihičkog stanja praćenog živčanim slomovima, tjeskobama i depresijom. Nakon oporavka pisao je bratu Anatoliju o suočavanju s vlastitom prirodom. Uslijedilo je razdoblje povlačenja te povezivanja s homoseksualnim krugom u Moskvi u kojem je skladatelj bio u potrazi za Foto: Metropolitan opera 15 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

pomirenjem i samoprihvaćanjem. Usprkos privatnim turbulencijama i borbi sa samim sobom, Čajkovski je u profesionalnom smislu uživao ugled koji je neprestano rastao, a susret s Nadeždom von Meck, bogatom udovicom ruskog industrijalca, za njega je značio trinaest godina potpune umjetničke slobode. Nadežda von Meck postala je njegova mecena te mu godišnje isplaćivala šest tisuća rubalja, što je skladatelju omogućavalo da se potpuno posveti skladanju, ali i da putuje po Europi upoznavajući nove skladateljske tehnike. Upravo je upućenost u suvremene stilove u glazbi i otvorenost prema drugom bila važna za njegovu umjetničku filozofiju: Čajkovski je smatrao da se glazba sklada ponajprije za slušatelja pa se najviše bavio pitanjem recepcije i emotivnog dojma. Možda je upravo u tome tajna velikog uspjeha njegovih djela, bilo da je riječ o simfonijama, operama, baletima ili manjim formama. Njegova je glazba bila svojevrsni most između Rusije i Europe, a njegov je skladateljski jezik ostao duboko osoban. Umro je u dobi od pedeset tri godine od kolere - iste bolesti od koje i njegova majka, za kojom je cijeli život tugovao. Mali Puškin Čajkovski je odmalena, posebno zahvaljujući guvernanti Fanny Dürbach, bio veliki zaljubljenik u književnost. Guvernanta je zamijetila njegov senzibilitet prema riječima, nazivajući ga malim Puškinom. Kao dijete nije čitao samo poeziju i prozu nego je i sâm pisao te u književnosti oduvijek pronalazio inspiraciju. Možda su upravo zato opere dio opusa u kojem se najviše razvio kao skladatelj. Spomenuta veza s književnošću, posebno s Puškinom, nastavila se tijekom cijeloga života. Foto: Metropolitan opera 16 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Osim Evgenija Onjegina, još su dvije opere (Mazepa i Pikova dama) napisane prema Puškinovim djelima. Čajkovski je kao operni skladatelj bio pred velikim izazovom suočavanja sa svojim književnim herojima. Problemi dramaturškog koncepta bili su veći od samog uglazbljivanja, a nailazio je i na poteškoće ondašnje situacije u Rusiji: ruskim je skladateljima prestiž počivao upravo u operi, više nego i u jednoj drugoj formi, a Čajkovski se kao literarno vrlo obrazovan i istančana ukusa, pribojavao pokazati kao operni skladatelj upravo zbog nezadovoljstva libretima koje su mu nudili razni književnici, uključujući i njegova brata Modesta. No priča o Evgeniju Onjeginu i Čajkovskom nosi simboličko značenje od samog početka pa ne iznenađuje što je upravo s tom operom imao prvi veliki uspjeh kao operni skladatelj, a ona je do dana današnjeg ostala jedno od njegovih najizvođenijih djela. U svibnju 1877. Čajkovski je primio pismo Antonine Miljukove, bivše studentice na moskovskom Konzervatoriju. Antonina u pismu svojem profesoru iskazuje ljubav koja je prema njezinim riječima trajala više godina, a ona ju je njegovala u tišini, voljeći ga iz daljine. Tog istog mjeseca operna pjevačica Elizabeta Lavrovska predlaže Čajkovskom da napiše operu prema Puškinovoj poemi Evgenij Onjegin. Skladatelj je isprva oklijevao, no zatim, potaknut osobnim događajima, pristaje, pišući vlastiti libreto prema Puškinovim stihovima. Privatna situacija s bivšom studenticom Antoninom svakako je ubrzala rad udubljivajući se u lik Puškinove heroine Tatjane, Čajkovski je osjećao sve veću krivnju i empatiju prema mladoj studentici te joj je ni mjesec dana poslije predložio brak, kako u svojem životu ne bi ni u kojem slučaju preuzeo ulogu Onjegina. Par se vjenčao te 17 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

povukao na selo, a nakon samo nekoliko tjedana opera je bila gotovo završena. S obzirom na krah njegova braka te posljedično i njegova psihičkog zdravlja, Čajkovski je na nagovor brata Anatolija prekinuo skladanje, napustio svoju Tatjanu te otišao iz Rusije kako bi se posvetio svojem oporavku. Nakon povratka vratio se Evgeniju Onjeginu te je opera napokon završena u siječnju 1878. godine. Posebno osjetljiv na recepciju svojih djela, Čajkovski je operu oprezno predstavio na moskovskom Konzervatoriju te Nikolaju Rubinsteinu predložio da je izvedu studenti, kako bi izbjegao izravno suočavanje sa širom javnošću. Opera je tako premijerno izvedena 29. ožujka 1879., a izvedbom je dirigirao Nikolaj Rubinstein. Tek je dvije godine poslije Evgenij Onjegin izveden u Boljšoj teatru. Skladateljeve nesigurnosti i bojazni od odbacivanja Evgenija Onjegina temeljile su se prije svega na dramaturškom konceptu; naime, Čajkovski je upotrijebio originalne Puškinove stihove te stvorio operu u epizodana, koja nije imala klasični kontinuitet priče, već je bila izbor scena. Čajkovski ju je sam nazvao operom u sedam lirskih slika, izabravši one scene koje su prema njegovoj procjeni nosile najveći emotivni naboj. Evgenij Onjegin Bojazni od recepcije Evgenija Onjegina bile su djelomično opravdane već od prve studentske izvedbe, Onjegin je izazivao burne reakcije glazbenika i važnih ljudi u tadašnjim glazbenim i književnim krugovima u Moskvi. Opera je postala metom negativnih komentara i kritika onih koji su je vidjeli kao pretjerano romantiziranu, koja besramno trivijalizira Puškinovo remek-djelo. Tek se u drugoj polovici 20. stoljeća piše o Evgeniju Onjeginu kao o operi čija bit leži upravo u intimnom svijetu. Čak i u masovnim scenama, intimnost i unutarnja priroda likova ostaju u fokusu. O tome govori sam Čajkovski, braneći se od optužbi: Samo oni koji u operi traže glazbenu kreaciju osjećaja koji nemaju veze s tragikom i teatralnošću, već traže obične, svakodnevne ljudske osjećaje, samo će oni (nadam se) zavoljeti ovu moju operu. Genijalnost Evgenija Onjegina upravo je u pounutrenju emotivnog svijeta. Stoga ne iznenađuje što je usprkos oštrim kritikama ruskog književnog kruga, Evgenij Onjegin postao popularno repertoarno djelo koje je počelo osvajati operne pozornice i izvan Rusije: 1888. Čajkovski je dirigirao izvedbom u Pragu, a zatim je 1892. Gustav Mahler ravnao izvedbom u Hamburgu te nekoliko godina poslije i u Beču. U Metropolitan operi Evgenij Onjegin prvi je put izveden 1924. godine. Da bi se moglo shvatiti bilo koje umjetničko djelo, pa tako i Čajkovskijev Onjegin, Foto: Metropolitan opera 18 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

potrebno je smjestiti ga u povijesno-društveni kontekst. U doba kad je nastao Puškinov Onjegin (1833.), borbe za čast, poput dvoboja, bile su društvena norma u praksi, iako su se formalno kažnjavale zakonom. Puškin, dakle, u svojem romanu izlazi iz okvira tadašnjih društvenih normi time što piše o kršenju istih o borbi za čast. Drugo važno izlaženje iz takvih okvira je svakako Tatjanino pismo, u kojem ona slobodno i strastveno izražava svoju ljubav prema Onjeginu. Upravo su ta dva elementa prvotni impulsi okretanja prema unutarnjem svijetu svakog čitatelja, a poslije i slušatelja. Jer Čajkovski je birajući scene još jasnije i hrabrije pounutrio predstavljenu problematiku te svakako uzdrmao duhove onih koji se sa svojim životom u tim istim normama i konvencijama nisu baš najbolje nosili - ili naprotiv, koji su prezirali one koji su se usudili prijeći granice. Lik Tatjane, isprva romantične djevojke sa sela koja u fazi svoje životne naivnosti otvoreno izražava emocije, odražava upravo tu istu osudu društva (koje u operi predstavlja lik Onjegina). On je zbog njezine hrabrosti prezre i osuđuje na život bez ljubavi. U nemogućnosti da se slobodno nosi s vlastitim emocijama i egom, tada još ne shvaća da je time i sebe osudio na izolaciju i emotivno siromaštvo. Možda najzanimljiviji psihološki zaplet počinje upravo nakon Onjeginova odbacivanja Tatjane. Ona tada preuzima vrlo čestu ulogu, pogotovo u ženskoj psihologiji, ulogu žrtve - toliko opisivanu pa čak i slavljenu u književnosti. Bliski primjer ženske uloge žrtve u ruskoj književnosti je i Ana Karenjina koja je za razliku od Tatjane ipak sebi dopustila živjeti svoje strasti, no bespomoćna pred osudama društva, oduzima si život. Tatjana je svjesna posljedica koje bi morala podnijeti da je ostavila supruga te se prepustila ljubavi s neprežaljenim Onjeginom. Ipak se odlučuje za život prema društvenim konvencijama, što je, doduše na drugačiji način, također smješta u ulogu žrtve vlastitog života. A sve što je htjela jest da je Onjegin (čitaj: društvo u kojem živi) prihvati onakvu kakva ona jest romantična, sanjarska, iskrena i strastvena žena. S obzirom da u trenutku svojeg otvaranja osjeti odbacivanje, Tatjanu količina boli primora na odbacivanje sebe i svoje prirode... Takva duboka i emotivno snažna psihološka podloga koju nosi Evgenij Onjegin, a koju je Čajkovski kao reinterpret iznijansirao u doista nevjerojatne tančine, genijalnost je i Puškinova romana i Čajkovskijeve opere koja je šaptala svakom ruskom slušatelju poziv na vlastito preispitivanje. Danas je taj šapat možda malo glasniji, no u svakom slučaju poziv je slušatelju na najteži zadatak bavljenja sobom. U tom smislu opera Evgenij Onjegin potpuno ispunjava svrhu umjetnosti. Foto: Metropolitan opera 19 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

ANNA NETREBKO: TATJANA I JA SMO POTPUNO RAZLIČITE! Ruven-Afanador U travnju 2013. Anna Netrebko nastupila je na pozornici Bečke državne opere kao Tatjana, pjevajući prvi put tu ulogu. Pozornicu je dijelila s Dmitrijem Hvorostovskim, Dmitrijem Korczakom, Alice Kolosov, Konstantinom Gorneyjem i drugima. Dirigirao je Andris Nelsons. Uoči posljednje bečke Tatjane, Anna Netrebko dala je ekskluzivni intervju za RIA Novosti u kojem govori o radu na ulozi Tatjane. Na početku, čestitke na ulozi Tatjane pretpostavljam da je za svaku ruskinju to jedna od najvažnijih uloga u karijeri. Što je za vas bilo najteže? Dakako da poznajem tu operu od djetinjstva. Svi smo mi i čitali Puškina, to nam je u krvi, u mozgu, s tim smo odrastali, a Čajkovskog smo pjevali pod tušem. Ali nekako nikad nisam mislila da ću jednom pjevati baš u toj operi. No nakon popriličnog nagovaranja, ipak sam pristala. Dugo sam razmišljala prije nego što sam se odlučila na taj korak. Zašto sam na kraju pristala? Sigurno ne radi novca, to nema veze s tim. Otvorila sam svoj klavir, počela razmišljati, pjevušiti... kako da pristupim liku? Kako da počnem raditi na Tatjani? Došla sam do zaključka da smo Tatjana i ja potpuno različite osobnosti. Osobno nemam nikakve sličnosti s njom. I to mi je bio izazov, od toga sam počela. Od djela Petra Iljiča Čajkovskog, prije Evgenija Onjegina pjevala sam u operi Jolanta, što sam odradila s lakoćom i postigla velik uspjeh kod publike. Ulogu sam naučila u samo tjedan dana. Za razliku od Tatjane koja kao uloga zahtijeva potpuno drugačiju tehniku, i tu sam morala puno raditi, posebno na fraziranju. Je li uloga Tatjane bila za vas teža od uloge Anne Bolene u istoimenoj Donizettijevoj operi? Pjevati Tatjanu bilo mi je teže jer ona i ja nemamo ništa zajedničko. Sve što sam pjevala i glumila bilo je doslovno igranje uloge, uživljavanje u nešto drugo. Često me pitaju mislim li bi li takva priča mogla biti moguća u naše vrijeme? Mislim da ne bi. Takva priča pripada 19. stoljeću kada su plemenitost, čast, ponos i odanost bile postojane vrijednosti. Takve vrijednosti danas jedva zadržavaju smisao. Ali kod Puškina se sve vrti upravo oko toga. Pokušavam ljudima objasniti da se ne radi samo o sentimentalnoj priči ova priča ima mnogo dublji smisao. Pravi posao je bio udubiti se u to i prenijeti težinu ruskih karaktera. Koliko ste dugo radili na liku Tatjane? Nisam naročito dugo, ali je rad bio iznimno intenzivan. Prva scena koju sam zapravo 20 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

naučila bila je scena s pismom. Bila je još 2003. godina, i ja još tada nisam shvaćala koliko je to drugačiji repertoar od onoga što sam do tada pjevala. U New Yorku će sezonu u Metu 2013./2014. otvoriti Evgenij Onjegin. Da, produkcijom Debore Warner, koja je već tu istu produkciju postavila u Engleskoj državnoj operi u Londonu. Stvorili ste svjetsko ime pjevajući zapadnjački, posebno francuski repertoar koji ruske pjevačice rijetko pjevaju. Sada se vraćate ruskom repertoaru. Recite mi jesu li Anna Netrebko, svjetska operna zvijezda, i Anna Netrebko, ruska operna pjevačica dvije osobe? O tome ne razmišljam na takav način. Svjesna sam da sam u karijeri ponešto zapostavila ruski repertoar i za to prihvaćam odgovornost. I priznajem da se ne sjećam da sam ikad imala takvu tremu kao sad kad izvodim Tatjanu. Prva je proba bila užasna, nisam uspjela pohvatati ništa što se događalo na pozornici. Pomislila sam: O Bože, moramo to zaustaviti, ja to ne mogu, neće biti dovoljno vremena. Bila sam u panici. Jedino što sam mogla je razmišljati. Tako sam i učinila i do prve izvedbe, prema mojem mišljenju, rezultat je bio dobar i postavljeni su sigurni temelji. Koje ste snimke preslušavali dok ste pripremali ulogu Tatjane? Preslušavala sam milijun izvedbi iz Marijinskog teatra. Ali onda sam shvatila da moram pronaći svoj put do te uloge. Mnogo mi je pomogla Elena Konstatinova koja mi je o ulozi Tatjane rekla: Što jednostavnije i srčanije budeš to pjevala, to će biti bolje. Ha! Lako je to reći... Čija je uopće bila ideja da pjevate Tatjanu? Ideja je bila Peterova (Peter Gelba). Gelb je generalni direktor Metropolitan opere. Kao i za ulogu Anne Bolene, dugo me nagovarao. Foto: Metropolitan opera 21 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto: Metropolitan opera Nakladnik Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Za nakladnika Dražen Siriščević, ravnatelj Producentica programa Ivana Kostešić Urednica Ivana Kostešić Tekst Ivana Kostešić Oblikovanje i grafička priprema Intergrafika TTŽ d.o.o. Lektorica Rosanda Tometić Tisak Intergrafika TTŽ d.o.o. Naklada 400 kom. www.lisinski.hr 22 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

D. Šostakovič NOS Subota 26. listopada 2013. 19 sati NOVA PRODUKCIJA Dirigent: Pavel Smelkov Redatelj: William Kentridge Uloge: Paulo Szot, Andrej Popov, Alexander Lewis William Kentridge briljantno je i inovativno režirao nekonvencionalnu Šostakovičevu operu o napadnutom ruskom službeniku i njegovu odbjeglom nosu. Pavel Smelkov prvi će put dirigirati tom operom nakon rasprodane premijere 2010. godine. Pjevačku postavu predvodi Paulo Szot kao Kovaljov, Andrej Popov je prijeteći policijski inspektor, a Alexander Lewis je Kovaljovov odbjegli nos. 23 Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog: